22. DECEMBAR 2024.
SEVDALINKA - KO JE MOŽE IZVODITI?
piše Amer Tikveša
Krenula je hajka na Božu Vreću zato što je ustvrdio sljedeće:
„Još uvijek postoji uvriježeno mišljenje da sevdalinku može izvoditi samo musliman. Osamdeset posto stanovnika misli tako.“
Ne znam otkud Boži Vreći ovaj procenat, ali da postoji uvriježeno mišljenje da sevdalinku može izvoditi samo musliman, da se ne lažemo, postoji.
Pokazuje to i hajka koja se nad njim provodi, ali i činjenica da te hajke ne bi bilo da je stav izrekao neki dokazani hetero izvođač sevdaha koji je uz to vjernik, musliman.
Ono što je mene kod Vreće iznenadilo jest njegova naivnost, u stilu: Jesi li to tek sad, matere ti, skonto. No, ubrzo sam shvatio da je moje iskustvo sa sevdahom sticano i kroz etnomuzikologiju i kroz književnu historiju i teoriju i kroz sociologiju, a njegovo kroz interpretaciju.
Poželjno bi bilo da interpretator sevdaha ima ta znanja, ali on to ne mora i sasvim je legitimno upasti u sevdah čisto na osnovu ljubavi prema toj vrsti muzike bez obzira na to koje si nacije, seksualne orijentacije, itd.
I uopšte se ne čuditi takvim poimanjima, jer postoje tvrdnje i da fado može pjevati samo Portugalac, blues crnac itd. No, evo nekoliko dokaza koji demantuju tvrdnje hajkača na Božu Vreću, i dokazuju da Božo ima pravo.
Naravno, nije samo bošnjački nacionalizam bio taj koji je želio monopol nad sevdalinkom. Bio je to i srpski – zahvaljujući činjenici da se sama riječ sevdah u tom obliku i sa značenjem koje se odnosi na pjesmu prvi put pojavljuje u sarajevskoj zbirci Koste Hadžiristića „Srpske narodne pjesme pokupljene po Bosni“ koja je objavljena u Beogradu 1873. te da se riječ sevdalinka prvi put spominje u časopisu „Bosanska vila“, koji je bio srpski nacionalni časopis.
Pojavljuje se u naslovnoj sintagmi „rodoljubive sevdalinke“, čime je sevdalinka, iako dominantno ljubavna pjesma, povezana s rodoljubljem kao glavnim pogonskim gorivom nacionalizma. Sevdalinka je smatrana srpskom zahvaljujući i sakupljačima narodnih pjesama koji su te pjesme određivali kao srpske, uključujući i Vuka Stefanovića Karadžića. Brojni su bili pokušaji srpskog nacionalističkog svojatanja sevdalinke koji su u današnje vrijeme negdje na marginama srpske kulturne politike, a svoj izričaj najčešće imaju u anonimnim, internetskim, laičkim, nacionalističkim, priprostim razmišljanjima o sevdalinci.
Tek je jedan pokušaj, skorijeg datuma, koji se bavi integrisanjem sevdalinke u srpski nacionalni identitet, imao barem privid akademskog rada i neki odjek u javnosti. Radi se o knjizi „Srpske pjevane pjesme u BiH“ koje je pripremio Dejan Tomić, dugogodišnji muzički urednik na Radiju Novi Sad, čija je argumentacija zasnovana upravo na pozivanju na srpske kulturne autoritete koji su se u prošlosti bavili sevdalinkom, zatim na muslimane koji su se izjašnjavali kao Srbi, a autori su sevdalinki, kakav je bio Osman Đikić, te na leksiku i vlastita imena u pojedinim pjesmama, gdje autor tvrdi da je prvobitno sevdalinka „Mujo kuje konja po mjesecu“ govorila o Đorđu koji kuje konja po mjesecu.
Kad je riječ o hrvatskom nacionalizmu, i tu postoje istorijski osnovi za ideološku manipulaciju sevdahom. Međutim, hrvatski nacionalizam nije bio naročito zainteresovan za sevdalinku, osim u Drugom svjetskom ratu. Nezavisna država Hrvatska je Bosance i Hercegovce koji su ispovijedali islam imala ambiciju asimilirati u Hrvate, pa tako i kulturu povezanu s njima učiniti hrvatskom.
U vezi s tim zanimljivi su zapisi Ive Balentovića, pjesnika koji je tokom Drugog svjetskog rata radio kao radijski novinar u Zagrebu. Pisao je kako je sevdalinka „prirodjena jedino Bosni i Bošnjacima“, ali su je „Srbi […] preko svoga krugovala svojatali“ i „htjeli proglasiti srbskom vlastitošću“, dok je u Hrvatskoj bilo suprotno: „tumačili [su je] najčešće cigani, i to u iznakaženom obliku, ponekad toliko pociganjenom, da nije čudo, što se u svim slojevima probudila izvjestna odbojnost prema sevdalinci.“ Jasna je iz teksta netrpeljivost prema Srbima, a prema Romima čak i nesnošljivost.
Predrasude koje su vladale prema Romima i Srbima kod jednog dijela Hrvata upisivane su i u sevdalinku. Balentović navodi i svoje kontakte s građanima koji su mu se žalili na puštanje sevdalinki u radijskom programu jer ih podsjećaju „na Beograd i beogradsku čaršiju“ te kao „da se još nismo oslobodili i riješili Srba.“ No, to nije smetalo zagrebačkom radiju da u to vrijeme često pušta sevdalinku, vjerovatno jer je ipak bilo slušalaca koji su je voljeli, jer je bilo interpretatora sevdaha u Hrvatskoj, ali i iz spomenutih političkih razloga – jer su muslimane smatrali Hrvatima.
Također, vidljiva je tendencija hrvatskog nacionalizma u to vrijeme da muslimane asimilira, a sevdalinku uvrsti u ekskluzivno hrvatsko naslijeđe i u BiH. Na primjer, književnik Hamid Dizdar 1944. godine objavio je knjigu „Sevdalinke – izbor iz bosansko-hercegovačke narodne lirike“. Objašnjavajući razlog nastanka knjige, kaže: „Kako je kod ravnateljstva Hrvatskog Krugovala postojala vruća želja, da se jednom pristupi razčišćavanju ovakvog stanja i da se u pitanju čistoće bosanske sevdalinke, tog najčišćeg i najlirskijeg diela hrvatskog narodnog blaga, unese malo više svjetlosti i stručnog znanja, odlučio sam se na težak posao sakupljanja bosanske muslimanske narodne pjesme.“
I Dizdar, kao i Balentović, spominje Rome kao one koji su naštetili tradiciji: „Vrieme, nemar i cigani-svirači uništili su i nagrdili toliko ljepote i istinske lirike, da je to pravo zločinstvo prema obćoj hrvatskoj kulturi.“
Čak će i u vrijeme komunizma biti pokušaja uključivanja sevdalinke u promociju dominantnih ideoloških vrijednosti tog doba. Jedan od zanimljivijih takvih pokušaja je „Pjesma Gavrilu Principu“ za koju je tekst pisao Predrag Kojdić, a najveću popularnost stekla je u interpretaciji Safeta Isovića, najveće zvijezde sevdaha s jugoslovenskog prostora, koji je za tu pjesmu napisao i muziku. U pjesmi se veliča atentat uz gotovo radostan, idiličan prikaz ubistva Franca Ferdinanda. No, upravo zbog ideologije bratstva i jedinstva, nauka o književnosti tog vremena nije insistirala na etničkom određenju sevdalinke.
Književni istoričar Dragiša Živković je u „Jugoslovenskom književnom leksikonu“ iz 1971. sevdalinku odredio kao ljubavnu pjesmu iz BiH. Kaže da je nastala među muslimanskim vladajućim krugovima da bi se spustila i u niže slojeve muslimanskog i nemuslimanskog stanovništva, a potom proširila i po cijelom Balkanu.
Kad je riječ o bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima, sevdalinka je oduvijek bila percipirana kao dio isključivo njihovog ili dijelom i njihovog kulturnog, odnosno nacionalnog identiteta. Međutim, značajniji pokušaji institucionalizacije sevdalinke kao takve počinju sedamdesetih godina 20. vijeka, odnosno 1972. godine, kad književnik Alija Isaković objavljuje „Biserje: Izbor iz muslimanske književnosti“.
Ta knjiga će doživjeti više izdanja, s promjenama i samog naslova, iz kojih se da iščitati i politička afirmacija samog bošnjačkog nacionalnog identiteta. Tako će drugo izdanje doživjeti 1990. godine s naslovom u kojem je riječ „izbor“ zamijenjen riječju „antologija“, da bi 1998. u svom trećem izdanju i riječ „musliman“ bila zamijenjena riječju „Bošnjak“.
Kod Isakovića sevdalinka čini jednu od najvažnijih komponenti muslimanske, a potom i bošnjačke književnosti. U svim izdanjima njegovog izbora, odnosno antologije, sevdalinke se nalaze unutar poglavlja nazvanog „Pjesme srca“, što govori i o emotivnom, mistifikatorskom pristupu sevdalinci, a manje akademskom, na osnovu kojeg bi antologije trebale biti sastavljane. Paralelno s Isakovićem i nakon njega radili su i brojni drugi, od kojih su najznačajniji oni s akademskim pedigreom.
Muhsin Rizvić dao je veliki doprinos stvaranju naučnog temelja za tumačenje sevdalinke kao bošnjačkog kulturnog naslijeđa u nacionalističkom ključu u svom kapitalnom djelu „Panorama bošnjačke književnosti“, objavljenom 1994, ali i ranije u pojedinim tekstovima kakav je „O lirsko-psihološkoj strukturi sevdalinke“ iz 1969. koji je uvršten u spomenutu „Panoramu“ kad je objavljena. On taj tekst počinje rečenicom: „Izgubljena u noći i usamljenosti kao ispovijest i samosaznanje, bolna čežnja bez nade koja izvire iz sevdalinke ne ponavlja se u drugim pjesmama naše narodne lirike.“
Ona je: „izraz ranjene i ustreptale narodne duše“. U njoj ima „slovensko-bogumilske sjetne prolaznosti“, i tako dalje, sve mistifikacija za mistifikacijom koja, čineći sevdalinku izuzetnom, neobjašnjivom razumom, nadnaravnom, čini takvom i narod koji ona reprezentira.
Također, tu je Munib Maglajlić, najveći bošnjački autoritet kad je u pitanju usmena književnost u koju spada i sevdalinka. On je sevdalinku više ograničio na ambijent njenog nastajanja u njenim počecima, koji je izrazito islamski, tvrdeći: „... kako se u načinu života nije ništa mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., može se smatrati da zlatno doba života sevdalinke traje do ovog datuma. Sevdalinka se tada još uvijek ne gasi, ali se narušava cjelovitost životne podloge iz koje se ova pjesma rađala, jer prodorom zapadnjačke kulture življenja počinju iščezavati neki od oblika života iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati.“ Maglajlić je tradicionalist i pozitivist, koji je faktički sevdalinku zarobio u vremenski okvir te u formu i leksiku koja je tom vremenskom okviru odgovarala. A taj stav poslužit će kasnije mnogima da negiraju pravo svakoj pjesmi koja nije upravo takva da bude sevdalinka, ali i interpretatorima koji se ne uklapaju u vrijednosti sistem koji sevdalinka propagira da nisu interpretatori sevdaha.
Zatim, Dževad Jahić, jedan od ključnih intelektualaca kada je u pitanju standardizacija bosanskog jezika, temeljnog konstituenta bošnjačkog nacionalnog identiteta, u sevdalinci je vidio osnov tog jezika. Čak je u svojoj knjizi „Bosanski jezik u 100 pitanja i sto odgovora“, objavljenoj 1999. godine, napisao: „Ne postoji ni jedan vid stvaralaštva koji na tako izvoran način odražava bošnjačku kulturu i njezin 'čaršijsko-poetski' mentalitet kakav je slučaj sa sevdalinkom. Sevdalinka je najtipičnija kulturna odlika Bošnjaka (u nekom smislu i Bosne kao cjeline). U njoj je na visokom umjetničkom nivou iskazan duh bošnjačko-muslimanske tradicije, autentičnost bošnjačkog kulturnog bića. Bošnjaci tu svoju ljubavnu pjesmu smatraju najvećim umjetničkim dostignućem, s kojim se kao narod kulturno poistovjećuju i kroz njega ispoljavaju nacionalnu svijest, na jedan osoben način umjetnički ostvaren u toj ljubavnoj pjesmi.“
Kao i Rizvić, ali još radikalnije jer je ovo pisao u vrijeme potpune afirmacije bošnjačkog nacionalnog identiteta, Jahić mistificira izmišljajući čaršijsko-poetski mentalitet, spominjući duh ne više ni naroda, nego narodne tradicije, autentičnost bića, itd. Mnogi su još pisali o sevdalinci na sličan način, ali su ova trojica autora dovoljna da se vidi šta su glavne postavke bošnjačkog akademizma kad je riječ o sevdalinci i njenoj povezanosti s Bošnjacima.
Ako su tako pisali univerzitetski profesori, može se samo pretpostaviti dokle seže maštovitost puka, uključujući i izvođače, ali i recipijente, koja se temelji na tezama akademika. To se najbolje pokazalo u ratu, kad Bošnjaci proživljavaju masovne egzoduse i ubijanja, uključujući i genocid. Sevdalinka, kao i druge stvari utkane u bošnjački kulturni i nacionalni identitet, u ratu je služila za homogenizaciju nacije, za podizanje morala, za nametanje dominantnog vrijednosnog sistema koji je bio duboko uslovljen vjerom, konzervativan pa i nacionalistički.
Najpopularnija sevdalinka iz ratnog perioda je „Šehidski rastanak“. Tekst je napisao Benjamin Isović, a otpjevao ju je Safet Isović. Lirski subjekt je vjernik, on čezne da ga „bude pjesme stare i mujezin sa munare“, kao i da „ispred dženetske kapije (...) na krilima ezana, stigne miris ramazana iz naše čaršije“. Tu je zanimljivo to što je dženet mjesto u kojem se neće ni za čim čeznuti, jer je toliko veličanstveno i opčinjavajuće, ali lirski subjekt bi oklijevao da uđe u njega, da pred dženetskom kapijom još jednom osjeti miris ramazana iz svoje čaršije.
On polazi u boj jer: „rodna gruda pradjedova zove upomoć“ i zavjetuje majku da mu čuva sestru: „Jer majko jednom da mi je/Vidjeti iz zemlje rosne/Kako šćeri moje Bosne/Sad rađaju gazije“. Dakle, teško je zamisliti heteronormativniju i konzervativniju viziju društva, s klerikalnom podlogom, od ove u pjesmi gdje je muškarac vjernik, spreman uvijek poginuti za domovinu, a žena je tu da rađa one koje treba odgajati da budu vojnici, branioci domovine, jednako spremni da za nju poginu.
Poslije rata najeminentniji čuvar i promotor opisanog shvatanja sevdaha bio je Omer Pobrić, vrlo ugledan harmonikaš, aranžer i kompozitor. On je 2003. godine osnovao Fondaciju Institut sevdaha, u čijoj su upravljačkoj strukturi bili najpoznatiji i najugledniji bošnjački intelektualci, književnici, muzičari, generalno javne ličnosti, koje su već samo svojim imenima davale na značaju tome što on radi. Neki od njih su: Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Asim Horozić i Abdulah Nakaš.
Pobrić je najdalje otišao u konzervativizaciju sevdalinke, produbljujući njene navodne vjerske korijene. U intervjuu pod nazivom: „Sevdah je kad moj babo pjeva i plače“, objavljenom 2003. godine, Pobrić kaže: „Genezom je sevdalinka bošnjačka pjesma, a opstankom bosanska. Prije dolaska Osmanlija na ovom tlu živjeli su kršćani, hrišćani i pripadnici bosanske crkve – bosanski patareni. Patareni su bili stiješnjeni između dvije kršćanske civilizacije isto kao mi, Bošnjaci, danas. Dolaskom Osmanlija bosanski patareni su svoje utočiste i svoj spas našli u islamu. Spoznajući vrijednost islama, patrijarhalni odgoj kao izvor, čistoću duše i tijela kao uslov življenja, osobeni bosanski način kulture stanovanja, uljuđenost kao adet – bosanski muslimani oformiše specifičan mentalitet koji iznjedri prirodan ambijent za nastajanje stanja bosanske duše – SEVDAHA, i BOSANSKE SEVDALINKE kao samog vrha takvog stanja duše.“
Čak je konstruisao i hipotezu o nastanku sevdaha, o kojoj je rekao: „Moja evolutivna hipoteza nastanka sevdaha i sevdalinke je: ezan, ilahija, kasida pa sevdalinka.“
Sretna okolnost za interpretaciju sevdalinke na modernijim osnovama i mogućnosti inovacija unutar nje bila je u to vrijeme popularnost muzičkog žanra world music.
Radi se o tradicionalnoj muzici koja nije s engleskog govornog područja, osim ako nije riječ o muzici američkih domorodaca ili pak australskih Aboridžina. Uglavnom je riječ o etnu zemalja Dalekog Istoka, posebno Kine i Tibeta, zatim Indije, Irana, arapskih zemalja, zemalja sjevera Afrike, ali i brojnih drugih. Kad je o Evropi riječ, posebno je atraktivan bio etno nordijskih i balkanskih zemalja. Širok je raspon muzičkog izričaja unutar world musica.
Može se raditi o izvornom etnu, može biti riječi o uključivanju etna u druge muzičke žanrove kakvi su jazz, blues, pop i rock, ali u world music ulazi i autorska muzika bazirana na etnu. Neke od najvećih zvijezda world musica su Nusret Fatih Ali Kan, Pakistanac koji je gajio sufijski muzički izraz, zatim Ali Farka Touré, koji je spajao malijsku tradicionalnu muziku s bluesom te tako postao jedan od pionira tzv. pustinjskog bluesa. Tu je i Manu Chao koji pjeva na francuskom, arapskom, portugalskom, ali i drugim jezicima, čiji je album „Clandestino“ 1999. godine proglašen najboljim albumom world musica i prodan u pet miliona primjeraka, ali i brojni drugi muzičari tog vjerovatno najnepreglednijeg žanra u istoriji muzike.
Kad je riječ o regiji, u okviru world musica najveću slavu stekao je Goran Bregović. Manju nego Bregović, ali također internacionalnu prepoznatljivost stekao je i bend Emir Kusturica and No Smoking Orchestra iz Srbije. Također vrijedi spomenuti i bend Kultur Shock, koji je u Seattleu formirao Srđan Jevđević, '80-ih poznat kao pop pjevač iz Sarajeva estradnog imena Gino Banana.
Kad je riječ o sevdahu unutar world musica, prvi je u taj žanr ušao bend Dertum. Radilo se o grupi mladih bosanskohercegovačkih izbjeglica u Sloveniji. Dertum je počeo s radom 1994, a prvi album snimili su 1996. godine. Bio je to „Dertum Live“, album snimljen u KUD-u France Prešern u Ljubljani. Drugi album snimili su 1998. pod nazivom „Vezak vezla“, da bi 1999. godine prestali s radom.
Upravo te 1999. godine Mostar Sevdah Reunion izdaje svoj prvi album koji nosi naziv samog benda. To je bilo najveće osvježenje na bosanskohercegovačkoj sceni neposredno poslije rata. Mostar Sevdah Reunion od tada je gotovo svake godine izdavao novi album, da bi se 2003. godine pojavio njihov album „Secret Gate“ s otkrićem nove zvijezde sevdaha Amire Medunjanin, koja je na tom albumu otpjevala sevdalinku „Mujo Đogu po mejdanu voda“.
Iste te godine i Ibrica Jusić objavljuje svoj album „Amanet“, tako da sevdalinka u aranžmanima pogodnim za komunikaciju sa svjetskom publikom postaje nešto sasvim uobičajeno. Tom se valu potom priključuju i Damir Imamović i Divanhana i Božo Vrećo i još neki autori, svi, naravno, sa svojim specifičnostima, dosta različiti jedni od drugih.
I tu dolazimo do žanrovskog razdvajanja između tradicijskog, bosanskohercegovačkog, pa ako ćete i bošnjačkog sevdaha od modernog, otvorenog sevdaha u okviru world musica. Tu dolazimo do odgovora Boži Vreći, a to je: Pjevaj svijetu, ne nacionalistima; ali i do odgovora progoniteljima Bože Vreće: Sevdah vam se oteo, on sad dobrim dijelom pripada svijetu, i gejevima i Srbima i komunistima i kapitalistima i prosjacima i svima koji ga vole. Jer sevdah u okviru world musica nastaje i interpretira se u mahalama i u neboderima i na selima i na srpskoj slavi i u okviru sijela vjernika muslimana i na gitari i na harmonici i na violini, itd.
Ono što je, pak, pomalo razočaravajuće u kontekstu priče o hajci na Božu Vreću jeste što se u temu svojatanje sevdalinke ne uključuju etnomuzikolozi, historičari književnosti, sociolozi, a što je kreiranje javnog mnijenja s obzirom na sevdalinku prepušteno društvenim mrežama, vjerskoj zajednici, borcima za ljudska prava.
P. S.
Činjenice iznesene u ovom statusu već sam koristio u tekstu: Damir Imamović ili kako se kali sevdah objavljenom na portalu Svezame.ba koji je vrijedno pročitati i u kontekstu priče o Boži Vreći.
12. DECEMBAR 2024.
TRI BENDA I FILM - OD MANČESTERA DO VATIKANA
piše Darko Terzić
INCA BABIES
Osamdesetih godina prošlog vijeka, turobni Mančester izrodio je jedan od svojih muzičkih bisera, bend Inca Babies.
Četiri decenije kasnije, ovaj engleski post-punk bend objavio je novi album Ghost Mechanic Nine, kojim pokazuje da ni za milimetar nije odstupio od svog prepoznatljivog omamljujućeg zvuka, punog sirovih rifova i ubitačne ritam sekcije.
Bez puno pisanija i ličnih opservacija, ovo je preporuka kako ovu nepredvidivu zimu (u svakom smislu) učinite podnošljivijom, prepuštajući da vas ovaj izvanredni album zagrije i opije sva čula.
Poslušajte:
MANDY, INDIANA (da, tako sa zarezom)
Drugi prijedlog je mladi mančestersko-berlinski bend Mandy, Indiana jer se savršeno uklapa u ideju razbijanja zimske, pretpraznične, i (mnogim zdravorazumskim ljudima) mukotrpne atmosfere.
Iako se ovaj šaroliki skup svrstava u noise rock, rekao bih da od svega ima pomalo, a najviše sintisajzerskih bravura i ubitačnog, ponekad mračnog ritma. Prošle, 2023. godine, objavili su svoj debitantski album I've Seen a Way koji će vas takođe navesti da mu se bezrezervno predate, od početka do kraja.
Kao dodatni začin, pjevačica i autorica tekstova, Valentine Caulfield iz Pariza, sve je numere izvela na francuskom jeziku.
Počujte!
KLINIKA DENISA KATANECA
Ako vam ova dva benda ne pomognu da se oslobodite depre, posjetite zagrebačku Kliniku Denisa Kataneca, da vam tamo direktno u mozak ubrizgaju zvučni adrenalin.
Album Jada, jada ne sadrži ništa od naslova, nema ni jada, a ni jeda. Klinika Denisa Kataneca je zagrebački sastav na čelu sa ultratalentovanim Denisom Katanecom, koji je ostavio značajan trag na regionalnoj sceni u skoro deset godina stvaralaštva.
Pjesme su nabijene emocijama i razotkrivaju ljudsku psihu.
KONKLAVA
Ovo remek-djelo ima najnepredvidljiviji kraj koji sam vidio.
Kardinal Lorens (Ralph Fines) predsjedava Kolegijumom kardinala koji ima zadatak da izglasa sljedećeg papu. Otkrijte svijet skriven iza vatikanskih zidova, otvorite oči i naćulite uši!