Mnogi se slažu da je akvarel najteža tehnika.
Voda ima svoja pravila, pa se slikanje prije može opisati kao saradnja nego kao puna kontrola.
Šta je važno kod akvarela
prvo i najvažnije - papir!

Vodene boje su tehnika sa kojima se najčešće prvi put susrećemo u osnovnoj školi, ali je problem što se tada slika na običnom papiru iz bloka za likovno koji nije dovoljno debeo da podnese vodu. Deformiše se pod teretom vode, čestice pigmenta se ne kreću po papiru na način koji je karakterističan za akvarel, pa pri prvom susretu sa ovom tehnikom zapravo nemamo priliku da istinski upoznamo njene karakteristike i prednosti.
U valdorfskom obrazovanju, na primjer, situacija je drugačija. Tu se vodi računa o kvalitetu likovnog pribora, pa se, recimo, koriste kvalitetne voštane bojice od prirodnog voska, a ne jeftine sintetičke bojice sa manjom količinom pigmenta koje takođe ne mogu da dočaraju suštinu tehnike. Kad su vodene boje u pitanju, valdorfsko upoznavanje sa akvarelom počinje tehnikom "mokro na mokro" gdje se na kvalitetnim, debelim papirima koji se prethodno nakvase čistom vodom slika tako da se pigment nanesen kistom razliva i na taj način otkriva princip po kojem papir, voda i pigment stvaraju određene likovne efekte.
Upravo zbog toga se školarci koji na časovima likovnog koriste obične blokove, jeftine pigmente i četkice više raduju "konkretnijim" tehnikama poput tempere ili bojica i flomastera. Oslanjaju se na svoju moć kontrole, intenzitet nanosa, pa time i osjećaj da "zaista slikaju".