bilivmi logo

Dobro došli

Poznata britanska dizajnerka enterijera Keli Hopen vjeruje da harmoničan životni prostor može jednako blagotvorno uticati na čovjeka kao i pravilna ishrana i redovno vježbanje. Psihologija prepoznaje vezu između unutrašnjeg stanja i životnog prostora, a drevne discipline kao što su kineski feng šui ili indijska vastu šastra odavno oblikuju način na koji ljudi uređuju prostor u kojem žive. Teško je biti skoncentrisan u buci, i teško je biti čist u neredu. A je li moguće biti srećan u haotičnom svijetu današnjice? Apsolutno!

 

Zovem se Snježana Đorđić, a ovo je moj način da predstavim svoje putovanje na otkrivanju ravnoteže između svijeta koji nosimo u sebi, i svijeta u kojem živimo.

Dvadeset godina sam se bavila prevođenjem, što je posao koji te vodi kroz razne oblasti puneći te nevjerovatnom količinom informacija.
Danas izučavaš vjetroturbine, a već sutra analizu trombocita. Putuješ po dalekim zemljama, doručkuješ sa kraljicom Malezije, a večeraš vadeći isječke iz dnevne štampe na temu međunacionalne netrpeljivosti na Balkanu.

Misliš tuđe misli, prenosiš tuđe poruke, provlačeći sve kroz svoj mentalni i emotivni filter, tješeći se često da će sve to jednog dana dobro doći za neki tvoj lični projekat. A onda shvatiš da te stigao umor, i da ti je draži fizički rad od rentanja svog mentalnog prostora.
Poželiš da razmišljaš o stvarima koje ti voliš, koje tebe zanimaju, koje su te oduvijek zanimale, a to je u mom slučaju umjetnost.
Umjetnost u najširem smislu riječi.
Svakako likovna, još od djetinjstva, ali i umjetnost življenja. Od ručnog rada, preko kuvanja, do pisanja i putovanja.

Česte selidbe i vremena oskudice preživjela sam trudeći se da uljepšam prostor u kojem živim. Da od toga što imam napravim svijet u kojem će bol biti malo blaža, a sreća malo bliža. Sklonost prema majstorisanju mi je pomogla da se sama snađem, popravim lampu ili sašijem zavjese, i zaista – i najdepresivniji iznajmljeni stanovi su postajali male oaze sa ugodnom rasvjetom, dobrom muzikom i mirisom domaćeg peciva.

Kao dijete sedamdesetih, pamtim život analogne stvarnosti, a u pravim godinama sam dočekala i informatičku revoluciju najavljenu cvrčanjem dajlap interneta. Život se mijenja nevjerovatnom brzinom, a čovjek – on još uvijek luči adrenalin i serotonin slijedeći iste fiziološke mehanizme, još uvijek traži da spava tih osam sati dnevno, još uvijek sanja ljubav i raduje se podršci kao da se sve ove decenije koje pamtimo nisu ni desile.

sarajevo

Kad budemo selili na druge planete, nosićemo umjetnost.

Kad budemo išli u kućne posjete vanzemaljicma, umjesto kafe i cvijeća, nosićemo džez albume i reprodukcije velikih majstora.

Kad se budemo sjećali prošlosti, prizivaćemo dane kad smo se osjećali živim, a to će biti dani kad smo bili van sebe od sreće. Ostaje nam da u međuvremenu svaki dan ispunjavamo onim što smatramo pravim vrijednostima.

Moj doprinos su slike koje radim, enterijeri koje uređujem, i redovi koje pišem.

Bilivmi, kao naša verzija engleskog „vjeruj mi“, šalje poruku koja čini suštinu mog stava prema međuljudskim odnosima. U svijetu digitalnog i svakog drugog distanciranja želim da pružim ruku živog čovjeka i kažem tu sam, vidim te, i možeš da mi vjeruješ. Šta poznajem primijeniću, nepoznato istražiću, šta mogu – pomoći ću.

Marketing je šiznuo.
Koristi fantastične mehanizme koji nas mogu navesti da uradimo bilo šta.  Kažu da postoje dva načina da nešto prodaš - prvi je da čovjeku riješiš problem, a drugi je da eksploatišeš njegove slabosti. Ja bih ovo prvo. I hoću povjerenje, odsustvo straha koji te obuzme kad umjesto čovjeka pričaš sa mašinom.
Hoću da se zahtjev uvaži iako je rok za reklamacije istekao prije pet sekundi.
Hoću da nema roka za reklamacije.
Hoću trajne vrijednosti.
Hoću prave razloge i sigurne luke.

Jer kapitalizam, konzumerizam, transhumanizam, i još ko zna kakav sve „izam“, napadaju sa svih strana pretvarajući nas u čuvene baterije iz Matrixa sa jedinom funkcijom da hrane mašinu čije stvarne razmjere ne možemo ni naslutiti.

A gdje je nestao čovjek, rekao bi Goran Bare u svom čuvenom hitu...

Tu je... Bilivmi.

(dramatična muzika u pozadini)

Ilustracije : Snježana Đorđić         Tehnika: digitalni crtež

bilivmi logo

prevodilački kutak: dragana đorđević

Dragana Đorđević

Za ljubitelje pisane riječi i prevodilaštva, zadovoljstvo mi je predstaviti Draganu Đorđević, izuzetnu osobu i profesionalca, pa vas ovom prilikom pozivam da pročitate intervju klikom na link.

Draganu Đorđević možete kontaktirati klikom na fejsbuk ikonicu.

IZ ARHIVE

Snježa     .      14. feb 2015.        .      3 min čitanja                

Sve je počelo prije desetak novih godina kad sam se nafurala da ću 31. decembra dva sata pred ponoć pronaći parking u centru grada.

Jeste da smo se izvlačili kroz gepek, ali sam ga pronašla. Desi se tako, u sred neke velike potrebe, da me obuzme opuštenost i uvjerenje da će mi se put otvoriti k'o piva ispred granapa.

Tako sam danas krenula niza stube sa nakanom da me na prizemlju zabljesne Sekulina ćela, i bome izbi on gromko iz hodnika, oooooo, Sneškice, pa nema te ima godina!

Kakoste - kakoste, šta ima, šta nema, hu-ha, hoćete mi pomoć', šta treba, auto? Klemanje?
Ma nema problema, ma vidi! - i pokaza rukom u portirnicu, ispod stolice veliki akumulator i još veće kablove.
Ajme, velim ja, đe ja živim, pa ovo ni britanska kraljica nema!
Izađoh ispred da zapalim, kad na ulazu poster za kurs joge u zgradi.

Da, da - ponosno će Sekula - ima šest mjeseci, 'ajde da ti pokažem, 'ajde da vidiš!

Ma evo, da ispušim... aaa, pa ovo mi je trebalo, još u zgradi!
Pa ovo stvarno ni kraljica nema!

Kako spomenuh kraljicu, tako on spomenu Kanadu u njenom vlasništvu, i poče o sistemu rađanja i uzgoja djece kojima država odma' daje neke pare, i kako se to isplati, i kako novorođenče samim dolaskom praktično sebi zgrne dovoljno love za studiranje, pa nesta u po priče, pa se vrati sa dvojicom junaša koji me ubaciše u puntića, pa me izguraše, pa me upališe, pa se poselamismo, i eto Elizabete već na semaforu, krenula u Merkator po namirnice.

 "Buy only single-ingredient food... " ozdvanja mi Missyina premudrost.

Nema svježih artičoka.
(E, nema nutele! - što bi rekla bosanska baka italijnaskom unuku u posjeti)

Prebiram po voću i povrću, kontam kako me svaki put kad dođem iz prirode neprijatno spuca fakt da je sva ta hrana u gradovima tako... kontaminirana... pa i to što je organsko i zdravo i štatijaznam, kuda je sve prošlo, ko ga je sve pipao upišanim rukama, mrzio prilikom utovaraistovara, zagađiv'o prilikom vaganja, etiketiranja, sortiranja i preslagivanja, i čim za nečim posegnem te primisli mi počnu skupljati i uvlačiti ruku k'o zima ćunu da prostite. Dobro išta kupim!

I išla bih se vozikat' da malo ostrujim akumulator, ali moram nazad da ne preskočim ručak, a ručak se mora skuvat' from skreč, a kad se kuva treba pijuckat' vino, te ja nazad kući da sve to odradim kako dolikuje.

I na putu kući skontam nešto.
Ja sam jedna otvorena persona.
Otvorena za saradnju, ideje, nepoznato i egzotično, s kim god se upoznam mislim družićemo se čitav život. Mama mi zna reći da sam naivna, a ja opet ne mislim da je to naivnost, samo nisam znala šta je tačno, a sad eto mislim da je to. Otvorenost.
Zato volim manja mjesta, prirodu ponajviše, tamo mogu da se otvorim k'o pasijans, usisam k'o uložak, prepustim k'o štene, ne toliko pojedinačnim pojavama koliko okruženju u cjelosti. I prvi susret sa Beogradom prije dvadesetak godina, to kako sam ga doživljavala, kao okean upaljenih miksera, usijanih telefonskih žica, zujanja liftova, razgovora, svađa, problema... sad znam da sam bila otvorena možda tri prsta, i da to nije bilo dovoljno da nešto izađe iz mene, ali je bilo i više nego dovoljno da sve u mene uđe.

Sad kontam zašto veliki gradovi hlade ljude. Prva ja se zatvaram. Nemam kud sa svime što vidim, čujem, mirišem, osjećam, nemam. Jedina bezbjedna perspektiva je turistička.
Tako da u Beogradu ja i ne živim baš u Beogradu. Živim u svom (ne)malom svijetu koji konstruišem i šijem od najboljih tkanja koja pronalazim gdje god se zadesim. Da mi svuda bude jednako dobro, i nikad jednobojno.

Valjda zato nikad nigdje ne mogu da odem, niti mogu da se vratim kući.


A voljela bih.


Terazije, Beograd /2023./  Fotografija: Maja Jovanović                 

beograd slavija maja jovanović
spavaca soba

60 kvadrata za 2500 eura, epizoda: spavaća soba

Snježa     .      16. januar 2023        .      8 minuta čitanja                

Priča o uređivanju stana za izdavanje po principu "stan na dan" kreće ovako...

San svakog umjetnika je da krene od čiste osnove, da mu je sve pri ruci, a ruke odriješene. Tako je bilo sa ovim stanom. Potpuno nov, sve uredno napravljeno, lijep parket, lijepe pločice. Pločice su naročito važne radi uklopivosti i održavanja, a ove su bile baš neutralne, sive i praktične.

Stan od 60 m2 je podijeljen na dvije spavaće sobe i dnevnu prostoriju koja bi trebalo da objedini prostor za sjedenje, sto za ručavanje i kuhinju. Plan je bio da se na to doda i radni sto, zbog gostiju koji nose posao sa sobom. Kako sam iskusna putnica i većinu godine provodim po "tuđim kućama", sve ono što mi je nedostajalo htjela sam ovdje da pružim.

Ono što ni sama nisam koristila, to sam izbacila, recimo ormare. Računajući da putnici uglavnom odjeću vade direktno iz kofera, i da im više znače čiviluci i vješalice nego ormari, odlučila sam da iza zavjese sakrijem čiviluke, a prostor oslobodim od tog glomaznog komada namještaja. Naravno, i uštedim.

Budžet koji sam zamislila na početku projekta je iznosio 2500 eura.
Nisam imala tačnu računicu, već osjećaj i pretpostavku da bi to moglo biti dovoljno da nabavim sve što mi treba.

Neke stvari sam već imala, recimo madrace za krevete, i neke stvari sam mogla uraditi i napraviti i sama, pa tako ostati u okviru budžeta. Ipak, da bih ostala u budžetu, mislim da je najzaslužnija domišljatost. Nisam od cjenkanja, ali me hoće sniženja, a u korist ovoj mojoj akciji išla je sva moja sreća, ili kako se to kod nas lijepo kaže, nafaka.

Tako sam, na primjer, spavaću sobu sa bračnim krevetom zamislila kao smirenu, otmjenu oazu sa daškom tropskog odmarališta.

Uzdala sam se u zavjese, zidne dekoracije i lampe da stvore taj ugođaj.

Zavjese su iz Ikee, 20 KM par, a bočni paravani su iz Jyska, kupljeni po nevjerovatnoj akciji za 10 KM. Najobičnija plastična bijela garniša na plafonu je koštala desetak maraka.

Prozor opremljen fino i uredno i gospodski za 40 KM.

Pošto na prozorima nema ugrađenih roletni, stavila sam unutrašnje roletne za zamračivanje, a slučaj će htjeti da među svojim stvarima na selu imam upravo dvije neotpakovane unutrašnje roletne iz Jyska. Kupljene na, opet nevjerovatnoj, akciji iz 2017. godine, za - 10 KM komad! Slučaj će htjeti da je u obje spavaće sobe u stanu prozor istih dimenzija kao roletne.
Tako je osigurano zamračivanje za 20 KM, ako ne računate ležarinu za tih pet godina koliko su čekale svoju namjenu.

Opremati prostor onako iznebuha, i opremati prostor a raspolagati alatom, priborom, a i tim nekim zalihama, dvije su potpuno različite stvari u smislu šta se sve može dobiti za raspoloživi novac.

Tako je, recimo, redovna cijena roletni u Jysku je 65 KM, pa bi me umjesto 20 koštale 130 KM. Zidna dekoracija je koštala 15 KM, tri podmetača iz Jyska i tri šarafa u zidu. Lampe, kojima sam naročito zadovoljna jer je za taj plemeniti dojam bitno da je lampa konkretna, a takve lampe se teško mogu naći za manje od 60 KM. Lampu sam pronašla u Robotu, za nevjerovatnih 25 KM koliko košta prosječna neuvjerljiva lampica iz prodavnica poput FIS-a, Binga i slično. Premda se može farbati i abažur promijeniti, zapravo se odlično uklopila u zamišljeni stil takva kakva jeste.

Kupila sam četiri, tako da dvije osvjetljavaju dnevnu, a dvije spavaću sobu. Kontinuitet koji se postiže tim ponavljanjem povezuje prostorije i ostavlja dojam promišljenog stila koji se proteže kroz cijeli stan, iako svaka prostorija ima neki svoj fazon.

Za noćne ormariće sam iskoristila najjednostavnije stoliće iz Ikee koji koštaju oko 8 eura. Na njima je dovoljno prostora za telefon, neseser, nakit, čašu vode, i ostale sitnice, a stilski su toliko neutralni da pored drugih detalja niko neće zadržavati pogled na njima.

Pored kreveta postoji još i tapacirana klupa sa sandukom, i tri okrugle prostirke. Ne volim potpuno gole podove, a tepisi su nepraktični, tako da sam se odlučila za okrugle prostirke koje se lako održavaju, pružaju sve prednosti tepiha, a podovi su i dalje slobodni i lako se čiste.

Krevet sam kupila, madrac sam već imala, tako da sam platila 70 KM za dubinsko čišćenje. Uz najjeftiniji plastični luster iz Ikee, u spavaću sobu je uloženo ukupno nešto manje od 350 eura.

Konačni dojam je upravo ono što sam željela. Soba je prava mala oaza mira u kojoj spavaš kao top.

Eto, to je bila epizoda "Spavaća soba", a za više informacija o ovoj šarmantnoj nekretnini, blagoizvolite kliknuti na fejsbuk ikonicu koja će vas odvesti na profil stana.

STAN NA DAN, BIJELJINA .    Dizajn i fotografija: Snježana Đorđić                 

buvljak iza ćoša za hijeronimusa bošA

Snježa     .      11. mart 2022.        .      5 min čitanja                

Istorija je hronologija događaja, a umjetnost je istorija doživljaja. bez umjetnosti bismo bili mravi koji rade, razmnožavaju se i umiru.

Juče sam odgledala divnu emisiju na RTS3 posvećenu Hijeronimusu Bošu i njegovoj slici. Još uvijek postoje redakcije koje razmišljaju šta treba prikazati pučanstvu, samo je narodu pažnja drugdje.

Zato hvala Konstrakti što je aktuelizirala neka pitanja, da se ljudi bar nekako, bilo kako, bave pitanjima umjetnosti, smisla i u kakvom to društvu živimo.

U poremećaju vrijednosti, smjeni generacija i sistema, neke vrijedne stvari više nema ko da procijeni. Umjetnine završavaju na ulici jer novi vlasnik nema pojma šta baca. Ljudi su neuki, neupućeni, neobaviješteni, a bez okrilja umjetnosti čovjek je usamljen, sam.

Zato svako ima pravo na umjetnost i zaslužuje umjetnost, jer osjeća potrebu za povezivanjem, čak i kad mu ne izgleda tako. Možda će je nazvati potrebom za smislom, ili mudrošću, ili osjećanima, nije ni važno, potrebno je samo da ga se izlaže umjetnosti raznih vrsta - dok ne prepozna.

Pravac.
Umjetnika.
Samog sebe... sve zajedno.

Umjetnost je skupa jer je vrijedna. Prvo, traži velika ulaganja, a kad nastane uspješno djelo, skupo je što je jedinstveno.
Ne smijemo prestati stvarati umjetnost, i ne smijemo zaboraviti koliko su umjetnici dragocjeni. Da nisu postojale mecene, patrons of the art, veliki umjetnici nikada ne bi naslikali čuvene slike.

David nije nešto što je Mikelanđelo mogao da kleše u uglu dnevnog boravka kad dođe s posla.

Ogromna umjetnička djela traže ogromne ateljee, ogromne količine pribora, materijala, litre boje, posebne komade mermera teške ko zna koliko tona, dovučene od ko zna gdje. U najveća djela klasične umjetnosti je skršeno brdo tuđe love, godine rada, čudesna hrabrost i ogromna posvećenost.
Skupo ju je napraviti, skupo ju je čuvati i održavati, skupo ju je izložiti, skupo ju je uskladištiti... umjetnost je skupa.

A kad u projekat uložiš mnogo, čak i ako propadne, njegova vrijednost je vrijednost ulaganja.

Umjetnost ne mora biti lijepa, ni upotrebljiva, dovoljno je da ostane kao svjedočanstvo, i u tom smislu je artefakt.

U novoj regionalnoj seriji "Područje bez signala" je to baš lijepo obrađeno kroz priču o turbini i malom mjestu koje je živjelo od fabrike koja je proizvodila te turbine. Ta je tehnologija zastarjela, i fabrika više ne služi ničemu, ali se iznenada pojavljuje kupac, i proizvodnja se ponovo pokreće. Međutim, pogođeni posao ipak propada, a radnicima ostaje turbina s kojom nemaju kud. Na scenu stupa mlada istoričarka umjetnosti koja prepoznaje potencijal te kompletnu priču prodaje kao umjetničko djelo pod imenom "Posljednji arfetakt socijalizma", a ogromnu čeličnu turbinu - za milion.

Tako da nije samo obrazovni i naučni program dao sebi za zadatak da nas vrati na pravi put razumijevanja vrijednosti i života. Serije, filmovi, sa svih strana nas bombarduju informacije o pravim životnim vrijednostima.

Sa svih strana.

Ništa nije izgubljeno. Samo se možda prodaje na buvljaku u bescijenje, a vrijedi hiljade.


Na slici: Triptih "Vrt uživanja", Hijeronimus Boš, 1490-1510,  Muzej Prado u Madridu                 

The_Garden_of_earthly_delights

sviđa mi se, ima li za ponijeti?

Tekstove na teme umjetnosti, rukotvorina, prevodilaštva, putovanja i života anženeral možete naručiti slanjem pisma na adresu: contact@bilivmi.com 

Snježana đorđić

Gospođa uvijek raspoložena za dobru kafu, teške teme i lake note ima pristojnu reputaciju o kojoj možete saznati više ako pročitate intervjue koji možete naći ovdje i ovdje  

Mora se samo paziti da se prokleta stvarnost na mala vrata takozvane autentičnosti ne uvuče u njega i ne inhibira maštu. Jer mašta je sve. Stvarnost, ako je uopšte ima, ništa. U najboljem slučaju, proizvod je uspješnog maštanja.
- Borislav Pekić
2023
coffee lover

utisci

O meni su rekli, spontano, tek blago pritisnuti uza zid...